AP Photo/Jose Breton

Samo fudbal ovo može – da se, u svoj svojoj lepoti, jedrini i punom procvatu, povuče i odustane od glavne uloge, pa nesebično podeli priče veće od sebe samog.

A špansko finale Kupa kralja bilo je više od fudbala. Mnogo, mnogo više od fudbala.

Sudar svetova, dvoboj periferije i centra, baskijske suzdržanosti i madridskog „patriotizma“, dva potpuno različita načina kako se nositi sa kompleksom niže vrednosti u odnosu na Real Madrid i Barselonu.

Iako se Atletiko često predstavlja kao „narodni klub“ (el equipo del pueblo), za timove iz provincije je i dalje deo madridskog centra moći.

Klub koji je decenijama gradio identitet na patnji, borbi do poslednjeg daha i agresivnosti, daleko je od toga u očima onih iz, kako bi se reklo kod nas – unutrašnjosti.

U Španiji se finale kupa uvek posmatra kroz odnos prema državi. Od toga se ne može pobeći nigde u svetu. Ali, ovde ima posebnu težinu i poseban kontekst.

Uprkos tome što ima Real u svom nazivu, otpor Baskijaca Madridu je nedvosmislen. Samo nije toliko bučan koliko stukturalan. Tiha autonomija ekipe iz San Sebastijana je dobila potvrdu na La Kartuhi u Sevilji, pošto je dokazano da se centar moći može poraziti bez galame, čistim kvalitetom.

Dakle, sistem je moguće pobediti i bez prljavih igara, ako se ostane istrajan u svojoj jedinstvenosti.

Baskijsko dostojanstvo i madridski egoizam

I dok Atletiko funkcioniše na narativu „nas niko ne voli, mi smo protiv svih“ – to je klub koji se hrani konfliktom, Sosijedad je sve suprotno – živi hraneći se svojim dostojanstvom.

Odnos navijača ova dva kluba je možda najnapetiji u celoj Španiji, ali na vrlo specifičan način. To nije rivalstvo zasnovano na sportskom uspehu, već na dubokom moralnom jazu.

AP Photo/Jose Breton

Navijači Sosijedada na Atletiko gledaju sa prezirom, ne zbog fudbala, već zbog kulture nasilja koja se decenijama tolerisala u Madridu. Za njih je Atletiko simbol svega onoga što fudbal ne bi trebalo da bude – agresivan, mračan i netolerantan.

Dok je San Sebastijan grad koji dočekuje goste raširenih ruku, odlazak navijača Sosijedada u Madrid na meč sa Atletikom je godinama izgledao kao „odlazak u neprijateljsku zonu“.

Na tribini gde su najvatreniji navijači Atletika, Frente Atletico, gde ima i ekstremne desnice, često se mogu videti i zastave sa nacističkim simbolima.

Na suprotnoj, zastave Sovjetskog Saveza i antifašističke parole.

Dakle, smrt fašizmu – sloboda narodu. Još jednom.

Aitor Zabaleta, duh koji je lebdeo nad terenom

Ne može se pričati o odnosu ova dva kluba bez pominjanja najtamnije tačke španskog fudbala.

 

Aitor Zabaleta, navijač Sosijedada, ubijen je 1998. godine u baru od strane ultra-desničarskih navijača Atletika, dok je pokušavao da zaštiti devojku.

Svaka pobeda Sociedada od tada nosi ime Aitora Zabalete. To više nije samo sport, to je gnev i potraga za pravdom na terenu za mladića koji je nastradao samo zato što je nosio plavo-beli šal u Madridu.

Za čitav San Sebastijan, za celu Baskiju, svaki meč protiv Atletika, jeste hodočašće za Aitora.

 

Sinoćna pobeda je bila najviši čin pravde – pre meča je bila koreografija sa njegovim likom, a tokom slavlja igrači su pehar „obukli“ u dres sa njegovim imenom i, simbolično, brojem „12“.

Finale iz 1987. godine i Ničeova teorija ciklizma

Ako putujemo još dalje kroz istoriju, moramo spomenuti i finale Kupa Kralja iz 1987. godine.

Neverovatne sličnosti i pomalo zabrinjavajući dokaz Ničeove teoriji o ciklizmu.

Jedna od zagonetnijih ideja u filozofiji Fridriha Ničea odnosi se na tvrdnju da će se univerzum, sa svim svojim sadržajem i događajima, ponavljati beskonačan broj puta u apsolutno istom obliku.

U pomenutom finalu bilo je 2:2. Sosijedad je pobedio posle penala.

Legendarni golman Sosijedada Luis Arkonada je doneo trofej Baskijcima, dok je prvi čovek Atletika bio ozloglašeni Hesus Hil, oličenje novog španskog kapitalizma i agresivnog marketinga, pa je ovo bila pobeda dostojanstva nad populizmom.

Sudar filozofija: Čolovi „besni psi“ i Zubieta

Mora se spomenuti i fudbal, iako sam želeo da, barem sada, pobegnemo od njega. O njemu opširnije i detaljnije drugom prilikom.

Ali, ukratko, Atletiko i Dijego Simeone odavno nisu ono na čemu su izgradili ovaj, moderan, identitet.

AP Photo/Jose Breton

Bio je „čovek u crnom“ koji je iz mraka vrebao bogate i pomrsio im račune. Odavno je on među tom bogatom felom i nikako se ne može njegov Atletiko gledati kao ostatak raje.

Odavno je i on deo centra moći.

Fudbal kao rat, pobeda po svaku cenu, destrukcija, borba, defanziva… Ali sve to sa ogromnim ulaganjima.

Na drugoj strani – posed, kreativnost, biljke iz svoje bašte. Sosijedad je odbio da igra u Simeoneovom „blatu“.

Želeo je da ostane svoj, po svaku cenu.

Zubieta je pobedila novac, škola je jača od tržišta.

Tim koji je sinoć podigao pehar jezgro crpi iz svoje akademije, Zubiete.

To su momci koji su rasli zajedno, koji osećaju miris mora sa La Conche i koji igraju i žive fudbal na isti način.

 

Kapiten Mikel Ojarzabal je čitavu karijeru proveo u Sosijedadu, Pablo Marin je pre šest godina sakupljao lopte a sada je podigao trofej…

 

Dakle, pobeda u Sevilji je priznanje za minuli rad i dokaz da novac, ipak, nije sve u fudbalu (životu).

Otpor kao obaveza

I zato ne čude suze prvog čoveka kluba Jokina Aperibaja dok sluša himnu po završetku putovanja…

I zato su predivne suze čoveka koji sedi na trotoaru ispred stadiona dok su mu supruga i kćerka na utakmici…

 

 

 

U ovom božanstvenom scenariju, još jednom nas fudbal podseti da je pravda, na posletku, dostižna.

Pobeda Sosijedada je priča o otporu. O trijumfu sopstvenog rada. Prkosu centrima moći. Otpor mirne i dostojanstvene kulture nad glasnim i često agresivnim moćnicima.

Zato, kada je Sosijedad podigao pehar u Sevilji, stigla je čestitka, najiskrenija, od velikog rivala. Atletik Bilbao je čestitao Sosijedadu na pobedi.

 

Jer pobeda nije samo plavo-bela, već je pobeda za čitavu Baskiju, ali i za sve one koji veruju da fudbal treba da bude više od onoga što je postao.

Sport.org.rs/M.J.

Ostavi komentar

Translate »