Najbolji fudbaler na svetu pre pola veka poslednji put igrao za Brazil i to, po sopstvenoj želji, protiv naše reprezentacije. – Utakmica na Marakani, 18. jula 1971, između tadašnjeg svetskog prvaka i Jugoslavije završena bez pobednika (2:2) i slavljenikovog pogotka.
Edson Arantes do Nasimento Pele, nekrunisani kralj fudbala, po sopstvenoj želji poslednju utakmicu za reprezentaciju svoje zemlje odigrao je protiv Jugoslavije, 18. jula 1971. Na stadionu „Novinar Mario Filjo”, kako se zvanično zvala Marakana u čast pokretača njene izgradnje, Brazil i Jugoslavija su odigrali nerešeno 2:2, a slavljenik za poslednjih 45 minuta u nacionalnom timu (igrao je samo u prvom poluvremenu) nije dao gol.
– Svi na stadionu su želeli da Pele da gol. Mislim da ni od naših niko ne bi imao ništa protiv da se to dogodilo. Imao je nekoliko šansi, ali je, verovatno, bio toliko uzbuđen zbog značaja utakmice, da ih nije iskoristio – ispričao je Dragan Džajić, strelac jedinog gola na toj utakmici dok je Pele igrao.
Poslednji gol za Brazil Pele je dao sedam dana ranije na prijateljskoj utakmici protiv Austrije (1:1) na stadionu Morumbi u Sao Paulu, gde je odigrao takođe samo prvih 45 minuta. Pre okršaja s Jugoslavijom Brazil se sastao još s Čehoslovačkom, na Marakani (1:0), 14. jula. „Na ovoj utakmici Pele nije igrao, jer se čuva za svoj oproštajni meč”, objasnila je „Politika” 16. jula.
Reklo bi se s razlogom, jer su protiv Čehoslovaka tu sudbinu doživeli Tostao i Klodoaldo, mada nije bilo tako reći nijednog faula. Međutim, „teren na Marakani nije najbolji. Oštećen je posle niza utakmica za prvenstvo Rija”, istakao je naš list.
Dan pre utakmice u našoj ambasadi je priređena svečanost. Ambasador Mirko Ostojić je predao Peleu Orden jugoslovenske zastave sa zlatnom zvezdom kojom ga je odlikovao Tito. Brazilski list „Globo” je tim povodom naglasio da to predstavlja prvu ovako visoku počast Jugoslavije jednom inostranom sportisti: „U Jugoslaviji Pele nije samo najveći fudbaler svih vremena, već i simbol prijateljtva omladine i naroda svih zemalja.”
– Pele je bio neverovatno popularan. Poštovali su ga i narod i državnici u celom svetu. I meni je bio izuzetno drag i kao čovek i kao fudbaler – izneo je Džajić svoje mišljenje o Peleu.
„U našu ambasadu Pele je ušao ležerno, nasmejan. Siguran u sebe. Pre predstavnika štampe saleteli su ga njegovi najveći obožavaoci – mališani iz okolnih ulica koji su od svojih očeva saznali da Pele, njihov Pele, dolazi u njihov kraj da primi jugoslovensko odlikovanje. Dočekali su ga pljeskom i poklicima, a Pele je brzo ustrčao uz stepenike i ušao u hol gde su dočekali snažni reflektori televizijskih snimatelja. Pošto je primio odlikovanje, Pele se lako i sa neusiljenim karakterističnim osmehom zahvalio predsedniku Titu na odlikovanju rekavši i ovo: To nije orden samo meni lično. Ja ga primam kao priznanje svim Brazilcima čiji sam ja izdanak. Veoma zahvaljujem i vrlo mi je drago što sam poneo ovaj orden”, rekao je kapiten naše reprezentacije Dragan Džajić. „Njih dvojica srdačno su se rukovali i zagrlili se, kasnije srknuli po malo šampanjca i uz pomoć prevodioca izmenjali poklone i čestitke”.
– Pitao me je, između ostalog, da li sam mu doneo televizor. Sa Santosom je 1969. igrao na turneji po Jugoslaviji i iz fabrike „Rudi Čajavec” su mu obećali poklon, – seća se Džajić najupečatljivijeg detalja sa tog susreta. – Da su mi ga dali naravno da bih ga doneo. Peleu, razume se, nije bilo do televizora, ali je pokazao da ima dobro pamćenje i smisao za šalu. Prvi put sam se sreo s njim 1968. kada je u Riju tim sveta igrao protiv Brazila, koji je time obeležio desetogodišnjicu od osvajanja prve titule svetskog prvaka. Svi igrači su ga gledali s dubokim poštovanjem. Nisu to hteli da pokažu, ali se videlo.
Pre odlaska u Rio naša reprezentacija, čiji je selektor bio Vujadin Boškov, odigrala je 15. jula na stadionu JNA (danas Partizana) trening utakmicu sa selekcijom koju su sastavili novinari, a vodio ju je bivši selektor Rajko Mitić. Novinarski tim je pobedio s 3:0, ali Boškov zbog toga nije promenio spisak putnika za Brazil.
Za brazilsku atmosferu uoči utakmice bila je zadužena škola sambe „Mangera”, višestruki pobednik čuvenog karnevala u Riju. Domaćina su brinule vremenske prilike, jer je u to vreme tamošnja zima (temperatura je bilo oko 20 stepeni iznad nule), a kiša je tih dana najavila dolazak svoje sezone.
„Naša reprezentacija smeštena u hotelu ’Trokadero’, okružena je posebnom pažnjom, koju je prvi ukazao Žoao Avelanž, predsednik brazilske konfederacije sportova, inače vrlo uticajna ličnost u Fifi, i koji se pominje kao mogućna zamena ser Stenli Rausa na mestu predsednika Fife”, izdvojio je specijalni izveštač našeg lista Rade Stanojević i bio je u pravu, jer je Avelanž tri godine kasnije došao na čelu Međunarodne fudbalske federacije. „Plaže na Kopakabani, na kojima za vreme leta ’gamižu’ desetine hiljada ljudi i brčkaju se u moru kraj solitera, sada su puste. Samo na desetinama improvizovanih fudbalskih igrališta već čuvenih u svetu jure mališani i mladići – naravno za fudbalskom loptom.”
A kada je sudija Belgijanac Loro odsvirao kraj prvog poluvremena:
„Svi su hteli da vide šta se to s njihovim Peleom događa, ko ga to odvodi i opkoljava, ali uzalud – njega je nestalo i niko tačno nikada neće moći da zna šta mu je ko u toj opštoj gužvi rekao, šta mu je čestitao, kakav je poklon sve dobio. To je bio najveći kolektivni fudbalski delirijum. A Pele nije imao kud – gde god bi krenuo uvek su ga stizali ma koliko se on sklanjao i pokušavao da pobegne. Uvek je za sobom imao gomilu pratilac. A kad je utakmica počela imao je samo jednog – Pavlovića”.
Pele je sa suzama u očima trčao „oproštajni krug” mašući svojim dre- som. Njegova „desetka” je, kako stoji u „Politici” završila kod Dragana Holcera.
Od FSJ „Meditacija”
U prigodnom govoru, u kome je istakao da „fudbal i sport, onako kako ga Pele shvata i upražnjava, doprinosi prijateljstvu naroda i zemalja”, pa je zato „predsednik Tito odlučio da Pelea odlikuje visokim odlikovanjem”, i predsednik Fudbalskog saveza Jugoslavije Luka Bajakić je predao poklon čoveku koji „čini da nam je svima Brazil drag i blizak”. Bila je to umetnička skulptura kipara Franeta Kršinića „Meditacija”.
Od kluba 8.500 dolara mesečno
„Politika” je na dan utakmice saopštila da je Pele „svakako najbogatiji fudbaler Brazila, valjda i sveta, ali po prihodima ipak zaostaje u konkurenciji sa slavnim brazilskim pevačem i glumcem Robertom Karlosom. Ipak, fudbaler, koji mesečno prima od svog kluba oko osam i po hiljada dolara nije primoran da se brine. Zatim, dobija posebno po dve i po hiljade dolara od svake međunarodne utakmice koju Santos odigra. Pošto se bavi menadžerskim poslom u obalsti reklame zarađuje još preko deset hiljada dolara mesečno”.
Džajićeva 50. utakmica
Pele je 18. jula 1971. igrao za reprezentaciju 110. put, što je u to vreme bio svetski rekord. Međutim, Fifa kasnije nije priznala za zvanične neke utakmice, pa se sad vodi da je „samo” 92. puta bio reprezentativac. Džajić je na toj utakmici 50. put igrao za Jugoslaviju (na treningu protiv „novinarske selekcije” je zbog toga dobio i 50 ruža). Kasnije se ispostavilo da mu je to bila 51. utakmica za „plave”.
Pokušaj na filmu
Uoči svoje oproštajne utakmice za reprezentaciju „Politika” je svojim čitaocima otkrila da je Pele bio na vrlo ozbiljnom poslu:
„Pelea juče nije bilo u Riju. On se nalazio na snimanju filma čiji je radni naslov ’Marš’, a motiv borba za oslobođenje crnaca od ropstva. Glavni junak, po imenu Šik Bondadi, naravno je Pele. Tako je sad nacija u velikom iščekivanju da ga i na filmskom platnu vidi u ulozi legendarnog vođe iz prošlosti, baš kao što ga sada gleda u ulozi legendarnog fudbalskog vođe u sadašnjosti.” Pele nije postao filmski glumac, a vođa u fudbalu jeste bio. Međutim, ni u Santosu, ni u reprezentaciji nije bio kapiten.
Jedan od Džajićevih najdražih golova
Za Jugoslaviju su na Peleovom oproštaju igrali: Vukčević, Ramljak (Antonijević), Stepanović, Pavlović, Paunović, Holcer, Petković (Bjeković), Oblak, Filipović (Jerković), Aćimović i Džajić. Brazilski selektor Zagalo je izveo ovaj sastav: Feliks, Brito, Pjaca, Ze Marija (Euriko), Klodoaldo, Everaldo (Marko Antonio), Zekinja, Žerson, Vaginjo, Pele (Klaudomiro) i Rivelino. Naša reprezentacija je povela u 34. minutu preko Džajića, koji kaže: „To mi je jedan od najdražih golova. Ne samo što je bio lep, nego i što je na Peleovom oproštaju.” Izjednačio je Rivelino u 59, a domaćin je poveo pogotkom kapitena Žersona u 65. Konačan rezultat je postavio Jerković u 70. udarcem sa oko 30 metara.