Jurio da navija – Osvajač bronze na EP u rvanju Aleksandar Maksimović leči modrice posle šampionata Starog kontinenta u Novom Sadu

Poslednjeg dana Evropskog prvenstva u Novom Sadu, Aleksandar Maksimović (do 71 kg) razgalio je dušu i srce ljubitelja rvanja i sporta u Srbiji.

Pune tribine SPENS-a ovacijama su pozdravile pobedu koja je donela bronzanu medalju, treće odličje za Orlove na sjajno organizovanom Šampionatu Evrope.

– Čitao sam intervju u Žurnalu sa trenerom Stojanom Dobrevim, kaže da me je video u finalu. Razmišljao sam i ja u tom pravcu. Bio sam spreman, smiren i fokusiran na borbe. Međutim, mala glupost sa Belorusom Liakom koštala me je meča za zlatnu medalju. I sudije su kumovale tome, međutim, zavesa je spuštena i ne vraćam se unazad. Mađar Balint Korpaši, osvajač titule, nije jači i bolji, ali do duela nije došlo. Zadovoljan sam trećim mestom, sija i bronza a podršku sa tribina u Srpskoj Atini uvek ću pamtiti – rekao je Maksimović.

U repesažu ste zgromili Slovaka Drmola tušem u 57 sekundi, to je jedna od najbržih pobeda na Evropskom prvenstvu u Novom Sadu?

– Kad sam video da nema ništa od finala, krenuo sam silovito, ni bolji od Slovaka ne bi izdržao nalet. Kvalitetniji sam i pred očima mi je bila borba za bronzanu medalju.

Pobedili ste Jermena Evrika Nikošosijana koji se takmiči za Francusku i završili meč s modricama. Niko, od osvajača medalja, nije ih imao toliko?

– Šampionat sam otvorio s povredom arkade iznad desnog oka i nosio sam čalmu u preostala četiri meča. Jermen s francuskim pasošem nije birao sredstva da dođe do pobede. Udarao me je glavom, ispod levog oka imam modricu, takođe po telu, ranu na nosu. Nisam mogao oka da sklopim posle osvajanja medalje, bolove još uvek osećam. Stavljene su mi četiri kopče, kao da sam bio učesnik boksersog meča. U finišu, Jermen mi je gurao prste u usta, želeo je da ga ugrizem i da se žali sudiji. Nisam naseo i u drugoj rundi sam rešio meč.

Lane ste bili drugi na Evropskom prvenstvu u Rigi, 2011. u Dortmundu i godinu kasnije u Beogradu, osvojili ste treće mesto. Koja je medalja najdraža?

– Srebrena, osvojena prošlog marta. Najteže je bilo u Nemačkoj 2011. jer nisam bio favorit, a kad sam osvojio bronzu u Dortmundu, prošao sam težak put. Sad sam daleko iskusniji, od prvog odličja prošlo je šest godina i mnogo je lakše, nema pritiska kao ranije.

U avgustu je Svetsko prvenstvo u Parizu, trener Dobrev kaže da možete do medalje?

– Tako i ja mislim. Biću maksimalno spreman, dva puta sam bio peti na svetskim prvenstvima, došlo je vreme za odličje. Cenim svakoga, ali i sebe i ne dajem prednost rivalima. Kod nas nema pauze, odmorićemo dve nedelje, i potom počinju pripreme za Pariz.

Porodica i mnogobrojni prijatelji iz Beograda došli su u Novi Sad da podrže Maksimovića. Bili su primećeni prvak Evrope u džudou Aleksandar Kukolj, i kajakaš Marko Tomićević drugi sa OI u Riju.

– Bodrilo me je puno prijatelja. Kukolj je blizak s rvačima, dva puta smo se pripremali na Belmekenu, jurio je iz Nemačke, posle takmičenja, da stigne na moj meč za medalju. To među sportistima ostaje neraskidivo. Istaknete da je rvački tim divna porodica, jedan drugog uvek bodrimo, kad sam na snimku video kako su braća iz reprezentacije stajala i bodrila me, bukvalno nosila, steglo mi se oko srca.

Izvor i foto Sportski žurnal

Ostavi komentar

Translate »